Olovo je kemijski element (metal) koji u periodnom sustavu elemenata nosi simbol Pb. Atomski redni broj za olovo je 82, a atomska masa mu iznosi 207,2.
Olovo prepoznajemo kao srebrnoplav sjajni metal koji ima nijanse modro-sive boje. Na svježem prerezu vrlo je sjajan metal. Stajanjem na zraku (u atmosferskim uvjetima) olovo će potamniti jer se na površini stvara zaštitni sloj oksida i karbonata. Olovo je mekan metal, izrazito težak (gustoća olova je 11,35 g/cm3), sa izrazito niskim talištem (topi se na 327,5 °C). Mehanički je slabih svojstava, pa se ne obrađuje strojno (glodanje, tokarenje, isl…). Ako ga usporedimo s drugim metalima, olovo je slab vodič topline i elektriciteta.
Riječ je o metali koji se najčešće kuje, i rasteže. Olovo je mekan metal, pa se može čak i rezati ručno, lako se savija, i valja. Zbog niskog tališta, i zbog ostalih opisanih svojstava, olovo se često topi i izlijeva u kalupe. Ako se trlja po papiru olovo ostavlja tamni trag.
Olovo je postojan metal pri atmosferskim uvjetima. To znači da je korozijski postojan (otporan na koroziju), otporan je prema kloru, sumpor dioksidu i sumporovodiku. Poznato je da će olovo nagrizati neke organske oksidirajuće kiseline i alkalijske lužine, ali je mekani metal ipak otporan prema većini kiselina. Neće se otopiti u klorovodičnoj, fluorovodičnoj i sumpornoj kiselini (do koncentracije, masenog udjela od 80%, zbog stvaranja netopljivog PbSO4).
Olovo se lako otapa u razrijeđenoj oksidirajućoj dušičnoj kiselini, octenoj kiselini, mravljoj kiselini i vinskoj kiselini, ali samo u prisutnosti kisika, pa dolazi do reakcije koja tvori topive soli.
Neće se otopiti u destiliranoj vodi, kao niti u vodi koja ne sadržava otopljeni kisik, ali će se zbog elektrokemijskih procesa otopiti u prirodnim vodama (reakcija koju zovemo olovna korozija).
Rasprostranjenost olova
U prirodi se olovo rijetko može pronaći samorodno. Najvažnije ruda iz koje se vadi olovo je ruda galenit (ili olovni sjajnik, PbS), a može se vaditi iz ruda ceruzit (PbCO3), anglezit (PbSO4) i još nekih drugih.
Ovaj metal dobijemo obradom primarnih ruda, odnosno prženjem galenita, prilikom čega sulfid prelazi u oksid, koji se koksom reducira do metala. Drugim postupkom dobivanja olova se galenit prži samo djelomično, a nastala smjesa olovnog oksida, sulfida i sulfata tali se bez prisutnosti zraka, pa će se sulfid reducirati u oksid i sulfat do metala.
Također se olovo može dobiti iz sekundarnih sirovina, recikliranjem olovnih akumulatora, otpadaka valjanoga olova i olovnih slitina. U prvom i drugom procesu, sirovo olovo rafinira se oksidacijskim taljenjem ili elektrolitički.
Upotreba olova
Olovo je čovjeku poznato još od davnina (oko 1000 godina prije Krista, a moguće i mnogo prije – čak 5000 ili 8000 godina p.n.e.).
Nakon željeza i cinka, olovo najjeftiniji tehnički metal, široke primjene. Ipak, zbog svoje otrovnosti primjena olova u nekim se granama smanjila, pa se danas koristi gdje je neizostavni dio. Najveću primjenu olovo ima u proizvodnji akumulatora i lako taljivih slitina za meko lemljenje.
Olovo se koristi i kao zaštita od zračenja, posebno kao zaštita od radioaktivnog gama nuklearnog zračenja. Kako je dosta gust metal, od olova se izrađuju zaštitne radiološke obloge, s njim se oblažu zidovi i izoliraju prostorije u kojima se izvode snimanja i ispitivanja pomoću zračenja.
U kemijskoj se industriji koristi za oblaganja reakcijskih posuda, za presvlačenje komora u proizvodnji sumporne kiseline, i oblaganje spremnika za nagrizajuće kemikalije. Od olova se izrađuju cijevi i uređaji oji trebaju biti otporni na djelovanje sumporne kiseline.
U kemijskoj industriji se olovo koristi i za proizvodnju nekih olovnih boja (tetraetil-olovo), koji se dodaje u benzin i služi kao antidetonator i boja benzina.
Danas je opće poznato da se puščana zrna izrađuju od olova. Gotovo svo artiljerijsko streljivo izrađuje se od olova, s tim da su zrna često presvučena bakrom. Napomena: Danas se ipak rade puščana zrna izrađena u potpunosti od bakra, čime se olovo želi istisnuti iz te proizvone grane.
Olovo se koristi u ribolovu (kao uteg) da se varalica “mamac” dalje zabace i potonu ispod površine vode.
Koriste se olovni utezi kada se balansira točak.
Upotreba olovnih slitina
Slitine olova imaju bolja svojstva od baznog metala, pa se u industriji često koristi takozvano tvrdo olovo. Najpoznatije slitine olova su miješanje baznog metala s antimonom i kositrom. Ta slitina ima bolja mehanička svojstva od čistog olova.
Katkad se olovo legira sa bakrom, bizmutom, kadmijem ili srebrom.
Slitine olova se koriste za izradu cijevi, akumulatorskih ploča, lijevanje pod tlakom, za izradbu ležajeva, i drugih komponenti.
Otrovnost olova
Olovo je otrovno, a njegovu trovanju najviše su izloženi radnici u naftnoj industriji, rudari, radnici u ljevaonicama, u proizvodnji olovnih akumulatora, proizvodnji boja, keramike i stakla. Naime, u tim proizvodnim procesima dolazi do kontakta s olovnom prašinom, ili olovnim parama koje su otrovne.
Ako se unesu u organizam, u većim su količinama olovni spojevi otrovni i ozbiljno mogu narušiti čovjekovo zdravlje. Olovni spojevi posebno su štetni (otrovni) zbog svog kumulativnog efekta, odnosno zbog toga što se talože u organizmu (u kostima) i ostaju u njemu. Olovni spojevi kemijski se vežu za okso-skupine enzima i tako ometaju gotovo sve korake sinteze hemoglobina i metabolizam porfirina, sprječava djelovanje adenozin-trifosfataze odgovorne za proizvodnju stanične energije. Takvi spojevi ometaju sintezu bjelančevina i štetno djeluju na središnji i periferni živčani sustav. Kasnije se kao posljedica mogu uočiti poremećaji u krvi i poremećaji mozga.
Znakovi trovanja olovom su: umor, glavobolja, zatvor, bolovi u kostima i bolovi u mišićima.
Zanimljivo o ovom metalu
Naziv olovka nastao je prema staroj mješavini olova s cinkom, koja se nekada rabila za izradu olovki za pisanje. Olovo ostavlja tamni trag na papiru, i u nekom je periodu metal služio u proizvodnji olovki.
Danas postoji maleni grad u Bosni i Hercegovini koji se zove Olovo. Grad Olovo se nalazi 40 km sjeveroistočno od Sarajeva, a poznat je po tome što se u njemu još od srednjeg vijeka vadila olovna ruda. Po olovu je grad i dobio ime.
